HKD „Napredak" Glavna podružnica Tuzla i Franjevački samostan Tuzla započeli su s organiziranjem studentskih tribina kojima će pokušati obuhvatiti mnoge teme koje se tiču mladih ljudi, a održavat će se svakog drugog četvrtka.
Prva tribina održana je u četvrtak, 18. veljače na temu „Moderna komunikacija - između otuđenja i čežnje za blizinom", a gost predavač je bio fra Drago Bojić.
Poznato je da danas svi negdje žurimo, da je današnji svijet postao nezamisliv bez suvremenih pomagala poput mobitela, intereneta i drugih oblika virtualnog komuniciranja. Virtualno komuniciranje postalo je standardni oblik komunikacije bilo da je riječ o osobnoj ili poslovnoj komunikaciji. Na taj način sve više se javlja opasnost gubljenja bliskih susreta s drugim osobama, sve se više gube susreti licem u lice, razgovori uživo, a pribjegava se drugim vidovima. Govoreći o njegovim pozitivnim stranama fra Drago je kazao kako su suvremene metode doprinijele olakšanju komuniciranja ali s druge strane nas dovode u situaciju da ne možemo živjeti bez toga. „Virtualno komuniciranje omogućilo je da možemo biti u kontaktu jedni s drugima bez obzira gdje se nalazimo, a s druge strane to komuniciranje nas zna često udaljiti jedne od drugih na onom drugom, osobnom i emocionalnom području. Mogućnost komuniciranja na daljinu dovodi nas u situaciju da mi sve manje vremena provodimo komuniciranjem licem u lice nego se komunikacija odvija na mreži. To je do te mjere paradoksalno da mi više nemamo vremena ni za kavu s nama dragim ljudima nego sve moguće slobodno vrijeme provodimo na mreži", kazao je fra Drago te među negativnostima naveo i površnost. „Razmjenjuje se mnoštvo podataka i informacija jednih o drugima, a često se nedovoljno zanima za tu drugu osobu. To virtualno komuniciranje često ne ide u dubinu koja je pretpostavka odnosa između ljudi tako da se često svodi na vrlo neobvezatne teme zabavnog, poluzabavnog ili pak tračarskog sadržaja." Kao jednu od odlika virtualnog komuniciranja fra Drago je naveo i anonimnost koja je s jedne strane dobra jer omogućava iznošenje mišljenja bez straha, ali s druge strane u takvim uvjetima se često upada u zamku gdje prelazi u banaliziranje, vulgariziranje, mržnju, svađe, itd. Odvija se bez kontrole i kao i sve nad čime nema kontrole, pređe mnoge granice pristojnosti.
Također, jedna od negativnosti je brzina kojom se odvija virtualna komunikacija koja ne omogućava da čovjek promisli o onome što govori. Virtualna komunikacija sve više uzima maha da se u nekim zemljama već govori o on-line ovisnosti dok neke zemlje imaju i centre za odvikavanje. Na kraju je zaključeno da je nemoguće nekomunicirati, ali da je vrlo bitno kako komunicirati. U današnjem svijetu i kulturi življenja valja se uvijek i iznova vraćati stvarnom ne fiktivnom i virtualnom, nego otvorenom i stvarnom, opuštenom i predanom susretanju i komuniciranju s drugima, u odnosima koji žele trajati , rasterećeni zahtjevima za brzinom, ostavljajući dovoljno prostora i vremena za rast i sazrijevanje naših odnosa, uvijek licem u lice, oči u oči imajući na umu nesavršenost i nestručnost odnosa s otvorenim završetkom.
Da bi takvo komuniciranje bilo moguće ponajprije treba htjeti na takav način komunicirati, prihvatiti različitosti, znati šutjeti i slušati, znati i htjeti suspendirati sebe i potpuno se posvetiti drugome, preuzeti odgovornost za drugoga i respektirati razliku drugoga, biti uvijek i maksimalno otvoren za novo, znati zrelo i strpljivo čekati, ostaviti drugome slobodu, ne htjeti privatizirati odnose niti osobe, dopustiti mogućnost drugima da odu od nas i da nam se vrate da ih opet prihvatimo i komuniciramo licem u lice, oči u oči. Na ovakav način možda je moguće smanjiti ili ublažiti našu otuđenost jednih od drugih, usamljenost, depresiju, stres. Možda će na taj način biti djelomično udovoljena i naša čežnja za drugim.
