HKD Napredak, Tuzla

Poratne prilike stavile su Napredak u Tuzli pred velika iskušenja. Promjenom društveno-političkih okolnosti Napredak se trebao prilagoditi novonastaloj situaciji. Velik broj đaka je ratom prekinuo studije te počeo tražiti prigodu da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Zbog toga su bili zavedeni ratni tečajevi koji su nailazili na velik odziv. Zbog ugrožene egzistencije trebalo je velik broj djece materijalno pomoći jednokratnim potporama i stalnim stipendijama. U svoj program Napredak je uvrstio i podupiranje škola časnih sestara jer je uslijed novih prilika i promjene državnog ustroja došlo do manjih subvencija od strane države za ove škole, a narod zbog rata i osiromašenja nije svojim milodarima mogao pomagati rad takvih škola, pa im je stoga prijetilo zatvaranje. Tuzlanski Napredak je u nekoliko navrata pomagao školu časnih sestara kćeri Božje ljubavi u Breškama. O jednoj takvoj potpori piše i sestra M. Berchman središnjoj upravi u Sarajevu u ime Predstojništva rimo-katoličke škole u Breškama: »[…] u danima, kada se s svih strana čuju glasi i povici za ukinuće konfesionalnih škola u koje se gleda najkritičnijim pogledima, ne bi li se otkrile kakve negativne strane. U ovim je danima neprocjenjiv obzir od strane Napretka jer ulijeva oduševljenje i daje snagu i utjehu da ipak ima ljudi kojima leži na srcu dobro sestara i njihovih škola«.[5] Osim potpore za školu u Breškama Napredak je s 5.000 tadašnjih dinara pomogao i otvaranje domaćinske školi u Dubravama te je novčano podupirao i neke učenice slabijeg materijalnog stanja.Napredak je također krenuo u podupiranje hrvatskih kulturnih, pjevačkih i ostalih društava, kako novčano tako i organizacijski, a pomagao im je pri osnivanju i podizanju Hrvatskog doma, koji je trebao postati žarištem hrvatskog okupljanja.

Društvo Hrvatski dom u Tuzli osnovano je 1911, a glavni osnivači bili su dr.Ivo Pilar i dr.Viktor Jankijević. Još 1922. Hrvati grada Tuzle odlučili su se na težak i mučan korak: da uz pomoć rodoljubnih patriota sagrade Hrvatski dom – dom svim hrvatskim institucijama u Tuzli. U svezi s time oni su se obratili Napretku u Tuzli kao i njegovoj središnjici za pomoć. Naime, na ovaj korak su se odlučili kada je hrvatsko Pjevačko društvo Majevica deložirano iz svojih prostorija, iako su taj korak Vlade osuđivali svi građani, a pogotovo Hrvati. Već 1925. godine ta je zamisao provedena u djelo tako da je u najljepšem dijelu Tuzle, dvadesetak metara od glavne ulice, od Ćazim-bega Gradaščevića (tj. o njegove supruge Šahzije hanume Gradaščević) kupljena kuća za 207.500 dinara (donaciju od 10.000 dinara dala je Središnjica), a kupili su je odbornici Zvonko Lukendić i Ante Tadić. Godine 1929. zgrada je uređena i proširena (dograđena je dvorana), na što je potrošeno oko 300.000 dinara koji su uzajmljeni od Hipotekarne banke.[8] No, uslijed novčane i gospodarske krize, kao i protuhrvatske politike, radovi su se otegli, članstvo je opalo, a priređivanje zabava, koje su bile jedan od važnijih izvora prihoda, bilo je zabranjeno. Dugovi su sve više rasli naročito prema Hipotekarnoj banci.U spašavanje doma uključili su se svi Hrvati Tuzle, a posebice Napredak.

Akciju je vodio Aleksandar Precca, predsjednik Napretka: sazivaju se sijela, sastanci, i počinje se buditi svijest kod Hrvata o općem dobru. Središnjica također reagira te dotira svu članarinu i prihode sa zabava u zadnje dvije godine. Na taj način zajedničkim predanim radom svih Hrvata uspio se vratiti dug banci, a ostatak je iskorišten za obnovu Doma.Iako je Napredak u svom dotadašnjem djelovanju ostao samo u granicama podupiranja đaka i šegrta, a kako su poratne prilike zahtijevale i rad na prosvjećivanju sela, tuzlanski Napredak je u svoj program uvrstio organiziranje i podupiranje analfabetskih tečajeva. Naime, kako u Središnjici tako i u tuzlanskom Napretku smatrali su da je zbog nepovoljnih društvenih okolnosti 30-tih godina XX. stoljeća bila izuzetno potrebno raditi na prosvjećivanju najširih slojeva hrvatskog puka. Seljački svijet kao najbrojniji i najzdraviji dio naroda valjalo je osposobiti da putem prosvjete kroči prema napretku i sretnoj budućnosti.

U prvih dvadesetak godina svoga postojanja Napredak se nije mogao suočiti s ovim problemom jer je stvarao inteligenciju. Sada je Napredak odlučio poraditi na pobijanju nepismenosti i udaranju temelja daljnjem prosvjetnom radu. Već 7. siječnja 1930. u maloj dvorani Hrvatskog doma u Tuzli organizirana je brojno posjećena prosvjetna konferencija, sazvana zbog organiziranja akcije protiv nepismenosti. Konferenciju je otvorio Aleksandar Precca, predsjednik Napretkove podružnice u Tuzli, a zatim je predavanje održao pročelnik Napretkovog Odjela za pobijanje nepismenosti dr. Ante Martinović. Na tom skupu je predstavljen način rada i određene su župe na kojima će se vršiti opismenjivanje: Tuzla, Breške, Lukavac i Moračani. Izabran je Akcioni odbor na čelu s Jurom Begićem, koji je imao izvještavati o napretku tečaja te odabrani prosvjetari i nadzornici koji će vršiti poduku i nadgledati rad. Na tom sastanku također je donesena oduka da se prosvjetni rad u što skorijoj budućnosti proširi i na ostala sela i zaseoke gdje ima hrvatskog pučanstva.[9] Odmah su organizirani razni analfabetski tečajevi koje je pohađao velik broj sudionika. Već u veljači 1931. organiziran je drugi sastanak prosvjetara i nadzornika, na kojem su sumirani rezultati. Sastanku je nazočilo oko 800 seljaka koji su već završili tečaj.Tu su se čule i pritužbe da mnogi seljaci zaziru od ovih tečaja, osobito stariji, dok se mlađi veoma rado odazivaju. Na sastanku je naznačeno da u tome projektu treba ustrajati jer seljak ima pravo na život dostojan čovjeka, a taj će se osigurati samo putem prosvjete, učeći na prvom mjestu čitati i pisati.[10] Na prosvjetnom sastanku 14. travnja 1931. rečeno je da ima sve više polaznika prosvjetnog tečaja i da u tom trenutku ima oko 600 polaznika većinom školske dobi. Ti su se tečajevi nastavili skoro do konca desetljeća, a u opismenjivanju seljačkog stanovništva polučili su velike rezultate.Značajno je spomenuti, a to govori o aktivnosti Napretka u Tuzli, da se još tijekom 1910. među Napretkovim aktivistima u Tuzli začela ideja o gradnji đačkog konvikta. Originalnom idejom »Napretkova legija hiljade« zamišljeno je da se za tri godine u šest okruga pronađe po tisuću ljudi koji bi pomogli gradnju srednjoškolskog konvikta, ali ta ideja je zbog slabog odziva zaboravljena.

No, tu je zamisao odbila Središnja skupština Napretka u Sarajevu s obrazloženjem da je rano za tu ideju jer i sarajevski konvikt još nije završen, da u njemu ima dovoljno praznih mjesta te da tuzlanska podružnica ne može sama podnijeti taj zadatak »jer su s tim skopčane velike žrtve moralne i materijalne«.[11]Bojeći se bi općina mogla to zemljište dati drugima jer je ostalo zapušteno i Napredak nije na njemu izgradio konvikt, podružnica je 1924. molila središnjicu da se obrati Ministarstvu socijalne politike Kraljevine SHS kako bi se dobila jedna kuća za Napretkov đački dom na račun reparacije iz Njemačke, ali ministarstvo na taj prijedlog nije odgovorilo. Podružnica Napretka u Tuzli je u nekoliko navrata pokušala to zemljište iskoristiti te je na njemu napravila ljetnu kavanu, ali se od toga odustalo jer se preko puta također nalazila ljetna kavana i to su bili bezuspješni pokušaji. Iako je Odbor za gradnju konvikta sastavljen još 1923, zbog nemogućnosti da skupi dovoljnu sumu novca kao i zbog izostanka potpore od Središnjice (obećanih 50.000 dinara), taj se odbor se 1926. godine raspao. Ideja o gradnji zgrade konvikta nikada nije realizirana, ali se đački dom smjestio u zavodu časnih sestara sv. Vinka.Konačno, konvikt je otvoren 12. rujna 1938, dok je 1938/39. đački konvikt u Tuzli prvi put primio 12 pitomaca, a školsku godinu završilo ih je 11. Konviktom je u ime središnje uprave upravljala tuzlanska podružnica: prvi perfekt bio je dr. Dragan Dujmušić, a kućni liječnik dr. Andrija Nuić.

Za svoju djelatnosti Napredak u Tuzli je na razne načine skupljao novac. Od svog osnutka Napredak je imao veoma značajnu djelatnost u društvenom i kulturnom životu grada. Značajno je spomenuti da je od samog početak rada Napretka u Tuzli jedna od glavnih načina financiranja njene primarne djelatnosti, tj. stipendiranja nadarenih učenika, bilo organiziranje zabava koje su donosile određene prihode od prodaje ulaznica, darova itd.(npr. godišnje i božićne zabave, kazališne predstave, prodaje znački). Prva zabava organizirana je već 1906. godine i o njezinu uspjehu izvijestila je središnjica. Pogrešno je tumačiti da su te zabave organizirane samo radi materijalne koristi. One jesu bile značajna, često isticana i važna stavka, a prikupljena sredstva su bila poticaj za većinu ostalih ne manje značajnih segmenata društvene djelatnosti; međutim, zabave su još više bile prigoda za susrete i razmjenu mišljenja među članovima, a poticale su na aktivnost sve članove i simpatizere. Dakle, efekti zabava su bili višestruki. Napretkove zabave u Tuzli su bile poznate i veoma posječene. Zabavama su nazočili ljudi svih vjera i svih staleža stanovništva, ponekad u tolikom broju da prostorije nisu bile dovoljne da prime sve zainteresirane. Zabave su bile prigoda da se dođe do izvanrednih izvora prihoda, npr. ako se na priredbu u spomen smrti određenih književnika, npr. Augusta Šenoe, ne naplaćuju ulaznice, ipak se ta prigoda koristila da se prodaju razglednice s likom Augusta Šenoe i na taj su se način skupljala određena materijalna sredstva. Zatim, prodavale su se značke (1000 godina Hrvatskog Kraljevstva), kuverte, kalendari (Napredak-Radiša).

Tu je bilo i organiziranje dobrotvornih lutrija (Napretkovih srećaka), koju su raspačavali siromaši ljudi uz proviziju od 1 dinar, a na taj način se pomogalo i njihovo teško materijalno stanje.Napredak je poticao različite načine organiziranog prikupljanja novca za određene nakane, npr. Lige stotine, kada bi svaki darovatelj stotinjarke (novčanice od stotinu dinara ) bio upisan u zlatnu knjigu darovatelja, kao npr. za gradnju nogometnog igrališta za Športski klub Zrinski u Tuzli, ili pak lige hiljadu za gradnju đačkog konvikta u Tuzli. Isto tako, 14. rujna 1920, podružnica Napretka u Kreki je organizirala zabavu za pomoć siromašnoj krečanskoj mladeži, a većina prihoda je podijeljena među mladima, dok je dio poslan u središnjicu radi opremanja đačkog konvikta u Sarajevu. Također značajna sredstva su se skupljala na osnovu članarina i darova članova Napretka.

Posebnu pozornost treba obratiti na Napretkove stipendiste iz Tuzle. Među njih se ubrajaju neka od najvećih imena u kulturnom i društvenom životu Tuzle: Ismet Mujezinović, Franjo Leder, Kristijan Kreković i mnogi drugi. Zanimljiv je slučaj Ismeta Mujezinovića koji je još s 15 godina dobio Napretkovu stipendiju za daljnji studij. Naime, Gajret (muslimansko kulturno prosvjetno društvo) je nudio stipendiju Mujezinovću za studij u Beogradu (tj. u svome tamošnjem konviktu), ali on je to odbio jer je želio pohađati likovnu akademiju u Zagrebu, za što od Gajreta ne bi dobio potporu. Kako nije mogao dobiti smještaj u nekom od đačkih domova u Zagrebu, zato što su se ondje primali samo visokoškolci, bio je smješten kod jedne obitelj uz mjesečnu naknadu od 1.000 dinara.[16] Kako stipendija nije bila dovoljna za pokrivanje životnih troškova i slikarskog materijala, na kraju prve godine, koju je završio s odličnim uspjehom, pod okriljem Napretka organizirana je izložba njegovih radova koji su prodavani pa se tako skupio novac za njegovo daljnje školovanje.